Nebrojeno puta opisivan, slikan, sniman i fotografiran, krajolik Toskane već je odavno pohranjen u globalnu memoriju. Zbog svoje prekomjerne medijske eksploatiranosti postao je klišej kojim operira još samo turistička industrija. Što bi se moglo opisati što tisućama puta nije opisano, što bi se još moglo fotografirati što već tisućama puta nije fotografirano? Motivacija da se upusti u fotografiranje onoga što se već nalazi na tisućama slika u svim vizualnim medijima svakako mora biti posebna. Ako želi ukazati na vlastito iskustvo i način viđenja onoga što su prije njega tisuće prethodnika vidjeli, autor bi svakako trebao potisnuti iz sjećanja cjelokupni kontingent prethodnih slika i neopterećen naslijeđem suočiti se sa stvarnošću krajolika, onakvim kakav on za njega jest u aktualnom zbivanju. U galerijskom prostoru promatrača zatiče još samo skupina fotografija koja svoje postojanje duguje tom zbivanju. Unatoč brizi autora da fotografija dokumentarno ostane vjerna oku fotografa, da se ne mijenjaju izrezi niti se išta naknadno uređuje, ono što se tu može vidjeti nije više izvorni doživljaj već skupina propozicija kojima se komunicira s promatračem.